PRIČA O PRIJATELJSTVU



U velikom gradskom parku, živio je mali pauk Piki. Stanovao je u zidiću male fontane koja ga je žuborom vode svakoga dana uspavljivala. Park je bio prepun različitog drveća, grmlja i pokriven travnatim tepihom, a staze su šuštale od šljunka i opalog lišća.

Volio je Piki svoj park, volio je igru, ali nije smio daleko od fontane. Bojao se pasa, koji su redovito dolazili sa svojim vlasnicima u šetnju, bojao se

velikih teških cipela koje gaze po parku, bojao se graje i vike razdragane djece…a još se više bojao da ga ne pogazi nečiji bicikl ili prignječi velika i teška lopta.

Sjedio bi tako na zidiću fontane i promatrao svijet oko sebe, prekrasan zeleni i šareni svijet. Uživao je u treperenju vjetra i šuštanju granja sa visokih borova, stabala, ali nije volio svakodnevnu buku automobila, škripu guma i prodoran zvuk trube koji je okruživao njegov park.

Žarko je želio vidjeti što to ima preko puta. Tako je jednog dana skupio hrabrost i prešao cestu. Stao je oprezno na rub nogostupa. Osvrtao se lijevo, pa desno i opet lijevo te sigurnim i brzim koracima, konačno prešao na drugu stranu.

Pred njim – velika vrata…izgledaju kao vrata nekog čarobnog grada. Iza njih dopire smijeh, glazba, radost.

Oh, moram to vidjeti – reče Piki pa se hitro provuče ispod vrata.

Ono što je ugledao, ostavilo ga je bez daha.

  • Pa zar postoji još jedan park?!

Doduše, manji, ali pravi park. Tu su velike ladonje, mirisno grmlje, cvijeće i stazice, puteljci…i djeca, vesela djeca. Igraju se, trče, plešu, ali su pažljivi. Zaobilaze grmlje, cvijeće, raslinje. Oprezni su i u igri ne gaze i ne lome bilje.

Gledajući u čudu ovaj čaroban park, začuje sitan glas:

  • Dobro jutro, dobro nam došao!

Piki se okrenu i ugleda četu mrava. Svi nasmijani, u poslu.

  • Dobro jutro – odgovori – oprostite, ali gdje sam došao?
  • U vrtić Mali zeleni – odgovori mrav dobrog srca.
  • Vrtić? – začuđeno će Piki.
  • Da, vrtić – odgovori mrav – ali poseban, veseo, razdragan, vrtić prijateljstva. Ovdje smo sretni jer svi volimo prirodu, brinemo se za nju, čuvamo je, a ona nas bogato daruje.

Osvrće se Piki oko sebe. I stvarno, djeca zalijevaju cvijeće, okopavaju zemlju, čiste korov, sade nove sadnice, siju sjemenje. Tu prolaze mravi, pužići, uholaže, pauci…i bubica sto. Nikog se ne boje, svako ide svojim poslom.

Zapuhne blagi vjetrić i Piki osjeti predivne mirise. Tako nešto nije osjetio u svom velikom parku.

  • Otkuda ovaj miris? – upita Piki mrava.
  • Pogledaj – pokaže mrav prema grmlju. To je začinsko i ljekovito bilje.

Piki duboko udahne. Mirisalo je na kolače, žvakaće, sirup, pizzu, na radost, dobrotu i prijateljstvo…na sunce, zemlju i kišu. Upoznao je tada lavandu, ružmarin, majčinu dušicu, kadulju, mentu, melisu, origano…

  • Ah – uzdahne Piki – ovdje bih mogao zauvijek živjeti.
  • Nitko ti ne brani – odgovori mrav – slobodno ostani koliko god želiš. Bit će to od velike koristi jer znaš čistiti bilje od sitnih nametnika.
  • Naravno – odgovori Piki – pa to je moja hrana. I sretan sam, jer ovo je najljepši park na svijetu.
  • O, nije to još njegov puni sjaj – odgovori mrav. Poslije zlatne jeseni stiže čarobna zima…
  • Zar vam nije hladno? – upita Piki.
  • Ne, – odgovori mrav dobrog srca – jer su nam djeca napravila zimski hotel za kukce. Tu nam je toplo i sigurno. Mirno slušamo pjesme i priče o Sv. Nikoli, Djedu Mrazu, o snjegovićima, šumskim životinjama…
  • A nakon duge zime – nastavi mrav – stiže šareno i mirisno proljeće. Tada nam dolaze prekrasni leptiri, zujavi bumbari i medene pčele, treptavi skakavci, točkasta bubamara, veseli cvrčci…to je vrijeme kada organiziramo proljetnu gozbu i ples.

Vesela djeca vrtića Mali zeleni okupiše se oko mirisnog grmlja i zapjevaju, a Piki se sjeti mudrih riječi jednog čovjeka:

Samo djeca znaju što traže…ono bitno očima je nevidljivo.“